Šahrijahov prsten
Description:
O knjizi:
Šahrijarov prsten - Dževad Karahasah
U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina učestvovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom pozorištu.[1]
Odlike su Karahasanova djela modernističke i inovativne pripovjedne tehnike u kojima se miješaju žanrovske karakteristike, esejizacija i dramatizacija proze, kao i bogatstvo jezika. Iako prvenstveno, po vlastitom izboru i angažmanu dramski pisac, Karahasan je ostvario najjače prodore u narativnoj i esejističko-memoarskoj prozi. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja, ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže: kao i hrvatski pisac, i bošnjački spisatelj je fasciniran pozorištem za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su ipak, vjerovatno, romani i esejistička memoaristika.
ISBN: 978-9958-290-21-3
Izdavač: Connectum
Sadržaj:
Za svoj roman Šahrijarov prsten Karahasan kaže da je najsarajevskiji. Priča počinje u Sarajevu i nakon jednog spiritualnog kretanja u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, potom u staru Mesopotaniju Sumerskog doba, zatim u priču o postanku muškog i ženskog i opet se vraća u ratno Sarajevo.
Mislim da je to prije svega jedna ljubavna priča, nježna, romantična. Priča u kojoj moji sugovornici prijatelji poput sjajnog njemačkog kritičara Lotara Milera prepoznaju niz eseja, kaže Karahasan.
Roman koji ima 18 godina u kojem se još uvijek ima mnogo toga da kaže. Savršene je građe. Svaka riječ je potpuno opravdana s beskrajno zabavnim likovima.
Možda se bezizlaz čovjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogućnost da dosegne ljudsku potpunost i pojedinačnost, da se dovrši kao ljudsko biće i, zahvaljujući tome, odluči i učini nešto u svoje ime, možda se, kažem, ta beznadežna uronjenost ovdašnjeg čovjeka u ovdašnje magle i kolektivitete ni učemu ne pokazuje tako ogoljeno i tako bolno očigledno kao u njegovoj omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo više od zabave jer njome izražava svoju najdublju radost izražavajući tako i stvarno stanje svoje duhovnosti. Ta porazna slika ovdašnjega ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo.
Dževad Karahasan (Šahrijarov prsten)
***
O piscu:
Biografija
Od 1986-93. Karahasan je na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje vrši dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnost Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH, živi u Grazu. 1994-95. godine gostujući je profesor na Univerzitetu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009-10. 1995. godine postaje stipendist DAAD Berlin, a 1995. i 1997. je lektor za za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Odsjeku za slavistiku Univerziteta u Göttingenu. U akademskoj godini 2007/08. je stipendist naučnog kolegija Wissenschaftskolleg u Berlinu.[1]
Od 1993. radi kao dramaturg za pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, historiju i kritiku teatra i učestvuje kao pozorišni reditelj. Njegovi pozorišni komadi igraju se u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Bosni i Hercegovini (Sarajevo), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival) i SAD (Washington D.C.). Živi i radi u Grazu i Sarajevu.
Djela
Roman "Istočni diwan", djelo o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu, kompleksnu studiju u kojoj se preklapaju vjerno rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. vijeku, refleksivni pasaži i egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog martira, pjesnika i aforističkog mislioca. Za razliku od Selimovića u romanu "Derviš i smrt", Karahasan dobro poznaje problematiku sufijskog misticizma. "Dnevnik selidbe" je upečatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman "Sara i Serafina", o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno djelo ispričano u jednom dahu do danas nedovoljno cijenjeno i ocijenjeno ostvarenje u kojemu se prelamaju dokumentaristički realizam, osobno ispovjedna naracija i borgesovki irealna atmosfera.
Dževad Karahasan pripada kategoriji bosanskohercegovačih i evropskih pisaca kojima je strana jeftina politizacija, književno-politički marketing i podilaženje izvanliterarnim trendovima.
Bibliografija
Kazalište i kritika. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
Kraljevske legende. Proza. Veselin Masleša. Sarajevo, 1980.
Kralju ipak ne sviđa se gluma. Drama. Sarajevo, 1983;
Strašno je vani. Drama. Sarajevo, 1984.
O jeziku i strahu. Sarajevo, 1987.
Model u dramaturgiji. Omladinski centar. Zagreb, 1988.
Istočni diwan. Svjetlost. Sarajevo, 1989.
Misionari. Dvije komedije. Svjetlost. Sarajevo, 1989.
Stidna žitija. Roman. Bratstvo-Jedinstvo. Novi Sad, 1989.
Stid nedjeljom. August Cesarec. Zagreb, 1991
Kuća za umorne, August Cesarec, Zagreb, 1993.
Dnevnik selidbe, Duriex, Zagreb, 1993.
Al-Mukaffa, ARBOS, Celovec-Salzburg-Beč 1994.
Povučeni anđeo, ARBOS, Celovec-Salzburg-Beč 1995.
Šahrijarov prsten, Bosanska riječ, Sarajevo, 1996.
Koncert ptica, ARBOS, Beč 1997
Forme teatra kao artikulirana forma života (Herbert Gantschacher), Beč 2000.
Noćno vijeće, Profil internacional, Zagreb, 2005.
Gozba, ARBOS, Villach-Hradec-Salzburg 2005
Dževad Karahasan - sabrana djela (Istočni diwan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće), Dobra Knjiga, Sarajevo, 2007;
Izvještaji iz tamnog vilajeta, Dobra knjiga, Sarajevo, 2007;
Sjeme smrti, Sarajevo, 2012;
Nagrade
1981. Nagrada "Veselin Masleša", Sarajevo;
1990. Jugoslovenska nagrada za roman, Sisak;
1991. Književna nagrada franjevačke provincije Bosna Srebrena;
1994. Nagrada "Bruno Kreisky" za političku knjigu, Beč;
1996. Evropska nagrada za esej "Charles Veillon", Pariz;
1996. Nagrada Stadtschreiber von Graz;
1999. Nagrada Herder, Beč;
2004. Leipciška književna nagrada za evropsko razumjevanje, Leipzig;
2010. Slovenačka Nagrada Vilenica, Vilenica;
2012. Počasna nagrada Nagrada Heinrich Heine Heinrich Heine, Düsseldorf;
2012. Goethe medalja, Goethe instituta, Düsseldorf;